Tri ukradena romana

Saša Radonjić: Tri ukradena romana

Premijera: 1.12.2012.

Režija i izbor muzike: Filip Markovinović

Scenografija i kostimografija: Marina Sremac

Dramaturg na projektu: Miloš Latinović

Igraju: Branislav Knežević, Đorđe Marković, Dragan Ostojić, Miljan Davidović, Milan Vujić

tri ukradena romana plakat

Trilerom protiv apokalipse
Ponedeljak, 03. decembar 2012 14:32
U kikindskom Pozorištu u subotu je odigrana druga premijera u sezoni, predstava za malu
scenu, “Tri ukradena romana”, po delu Saše Radonjića i u režiji Filipa Markovinovića. Retko
biran pozorišni žanr, triler, već drugi put se postavlja u Kikindi za nepune dve godine.
Ne postoji način da se prepriča radnja predstave, osim kao krimi- roman, iako je to samo jedna ravan. Dakle, ubijen je pekar, a najsumnjiviji je profesor. Jer mu je jedan pekar doneo svoje rukopise. A trilogija je sjajna i baš bi dobrodošla ostarelom profesoru koji nije ispunio svoje životno delo. Profesor, kao i pekar, bavili su se fenomenom vremena, odnosno njegovog računanja, i to je fikcija-druga ravan predstave. Rimski kaluđer Dionizije mali ustanovio je kalendar koji danas koristimo, ispostavlja se, pogrešan. Ideja je da je Dionizije zapravo hteo da izbegne usaglašavanje sa astronomskim vremenom koje bi dovelo do idealnog društva koje, opet, takvo, ne bi moglo da opstane duže od nekoliko stotina godina.
Zanimljivo je da se, u praskozorje najavljene apokalipse 21. decembra, i Papa, kako su preneli mediji, pre dve nedelje, pozvao na Dionizija malog. Poenta je da je ovaj datum već davna prošlost. Papa Benedikt XVI u svojoj knjizi “Isus iz Nazareta: Priče iz djetinjstva” tvrdi da je Isus rođen ranije nego što mislimo, a za grešku je okrivio upravo Dionizija. U kikindskoj predstavi, međutim, Dionizije, zadužen za kalendar, pogrešio je namerno. Što nas dovodi do pitanja da li trajemo samo zato što smo nesavršeni? Da li je ovo uteha ili podsticaj i šta bismo sad sa tim?
Osim što nam je laknulo jer je smak sveta – po piscu, po Papi, i po još nekim stručnjacima – već prošao. “Tri ukradena romana” su i triler i fantastika sa filmskim elementima, više nego pozorišni čin, a zbog skokova u vremenu i prostoru-iako na dodir od glumaca, zahvaljujući veštini i mudrosti reditelja Filipa Markovinovića, jasno ćete osetiti prostornu distancu koja u nadrealnim scenama izgleda kao paralelna stvarnost i u koju ste privilegovani da zavirite, što je poseban doživljaj. Kao i igra glumaca-Branislava Kneževića, Đorđa Markovića, Dragana Ostojića, Miljana Davidovića i Milana Vujića, koji, sa izuzetnim osećajem za mikroglumu na maloj sceni, bez preterivanja i na visokom nivou savladavaju ozbiljne zadatke-teške dijaloge, ograničeni mizanscen i, pre svega, vrlo zahtevne uloge.
I nije nam najveći problem bio da shvatimo ko je ubica, nego da identifikujemo ostale likove, njihove uloge u priči i međusobne odnose. Kako nam je prethodno najavljeno da predstava ima elemenata fantastike, deo vam odmah odbijamo na košmarne snove, a oko ostalog se pomučite sami. Ili nemojte. Unesite se u atmosferu, glumačku igru, i, možda, jednu od poenti – da li je godina u kojoj živimo zaista ona koja vam piše na kalendaru.
Uostalom, zašto bi pozorište bilo jasnije od života? Kao da nam je u svakodnevici uvek sve
jasno i detaljno objašnjeno. Pozorište ima moć da tajne u stvarnosti pretvara u misterije na
sceni. Na to morate da računate, kao i na mogućnost da ih ne razrešite. Bar ne iz prvog
gledanja. Ili nikad, što je, takođe, dozvoljeno i očekivano u ovakvom žanru. Predstava traje sat i 15 minuta. Prva repriza je sutra – preporuka je da ne birate sedišta sa strane, ako ih bude, jer ćete uvek videti samo jednog, istog glumca, u duo scenama. Loša vest je da, svojevremeno pompezno najavljena rekonstruisana mala scena, još uvek podrazumeva samo krajnje neudobne praktikable-daske bez naslona na dva nivoa i dva reda ne mnogo udobnijih stolica ispred. Čak i pošto su karte poskupele.
Svetlana Ostojić, Radio Kikinda

Komentar na FB stranici NP Kikinda:

Žanrovski vrlo jasno opredeljena predstava koju posmatramo u formi trilera na jedan vrlo specifičan način, odvojeno od, kako smo inače navikli, društveno aktuelnih i angažovanih tema, oslobođenu prostora i na poseban način omeđenu vremenom. Vreme se ovde pojavljuje kao sinonim za sve što se događa, za sve što se događalo pa i za sve što što će se izvesno je dogoditi. U suštini ne zna se šta se dogodilo a jedino je izvesno da se nešto događa, takođe neizvesno je šta će se i da li će se u nekom „vremenu“ išta dogoditi. Priča nas na jedan specifičan način uvodi, ili možda bolje reću uvlači nas u samu srž nečega što nazivamo vremenom, hipotetički i po razvoju dešavanja, vreme samo po sebi praktično ne postoji ili pak možemo i suprotno da zaključimo, vreme je sve. Vrlo vešto nametnuta filozofska dilema koja nas prati od samog početka predstave u kojoj se prepliću astrologija, alhemija, istorija, religija, mistika, fantastika i naravno u nekim segmentima, nauka kao osnova na kojoj je univerzum sazdan. Vešta manipulacija vremenom i prostorom naročito dolazi do izražaja u momentima kada Prof. Rusidor Stenka da tako prozaično kažem, uleće u svoje dileme koje se sve vreme provlače njegovim životom. I sama upotreba reči „vreme“ počinje da stvara kod gledaoca dilemu, šta je vreme, da li postoji početak, sadašnjost a samim tim da li uopšte postoji i nešto što nazivamo krajem jer vreme je ovde upotrebljeno vrlo filozofski i hipotetički tako da se oko pojma vremena sagradila čitava priča praćena dramom o jednom možda ubistvu, možda iluziji, imaginaciji i na nekakav način vanvremenskom sagledavanju života. Iluziju vremena, što svakako podrazumeva i godine i časove, minute, potkrepljuje i samo pominjanje istog u raznim, na momente kontradiktornim kontekstima. Setimo se da Rrof. Rusidor, koji je inače zagovornik teze da „Sa našim vremenom nešto nije u redu“, već tom rečenicom pobija sva omeđenja tom imaginacijom koju zovemo „vreme“. Prof. Rusidor koliko god bio zaluđen „vremenom“, nije u stanju da se seti Vanjinih godina što nam nedvosmisleno govori o relativnosti pojma kojim sve vreme barata a to je „Vreme“. Vrlo interesantno je i rediteljevo poigravanje gestikulacijom glumaca, tu pre svega imam na umu pekara Stefana Borislavskog koji nam jasno stavlja do znanja je vreme neuhvatljivo tako što pokušava da posle otresanja brašna sa svoje odeće isto uhvati ali ne, niko od prisutnih ne primećuje ništa u njegovim rukama jer sve što nas okružuje predstavlja vreme a ono je neuhvatljivo, neopipljivo, u njemu jesmo ali ga ne vidimo, ne osećamo, živimo i znamo da nešto prolazi ali isto to nismo u stanju da definišemo. Sasvim slobodno mogu da kažem, stiče se utisak da je vreme na neki način nemilosrdno.
I da rezimiram, vrlo dobra, nimalo komercijalna predstava kojoj jedino na momente nedostaje dinamike koja bi uneli više interesovanja publike. Odlična, vrlo ubedljiva gluma već oprobanog ansambla doprinosi da čitava ova fantastično ispričana priča dobije na kvalitetu. Tandem Branislav Knežević, Dragan Ostojić, potpomognut ostalim delom ansambla, još jednom nam je pokazao i dokazao da može da se poigra i sa najzahtevnijim ulogama koje im se postave za zadatak. Istakao bih i jednostavnost scenografije koja ni na koji način ne skreće pažnju sa ovako zahtevnog teksta ali se oseti da ga na neki način upotpunjuje. Muzička podloga nije baš srećno odabrana i nekako se oseća odstupanje od ideje samog komada, tako da se stiče utisak nesklada između dešavanja i pomalo nespretno odabrane muzike. Takođe, nejasan je lajtmotiv koji bi na neki način upotpunio i zaokružio čitavu priču.
Sve u svemu, predstava koja će sigurno „živeti“ i koja će verujem imati uspeha i na festivalima jer, nesvakidašnja je tema a članovi kikindskog ansambla dovoljno uigrani i svesni svojih kvaliteta i velikih mogućnosti.

Clark Sailor

TRI UKRADENA ROMANA – snimak predstave